Fresko slikarstvo

Kako u arhitekturi i dekorativnim reljefima, tako i sa fresko-slikarstvom, manastir Ravanica predstavlja početak moravske škole, novog stilskog pravca u srpskom slikarstvu. Živopisanje je završeno, sudeći po izgledu likova i ktitorskoj kompoziciji između 1385. i 1387. godine. Sve freske nisu završene iste godine, a ni autor nije bio isti.

Najveću umetničku vrednost u crkvi manastira Ravanice predstavljaju srednje zone, gde su freske radila dvojica vrsnih majstora. Jedan od slikara ravaničkog živopisa bio je Konstantin, koji je ubeležio svoje ime na fresci jednog svetog ratnika. Fresko-slikarstvo manastira Ravanice svojom tematikom je vrlo blisko jednom delu živopisa manastira Sisojevac, koji se nalazi u blizini i koji je bio metoh Ravanice. U ravaničkom slikarstvu posebno se izdvajaju kompozicije Pričešće Apostola i Poklonjenje Agnecu u oltarskoj apsidi i ciklus Velikih praznika u gornjim zonama hrama. U priprati, koja je prepravljana u 18.veku, vidljivi su ostaci ranijeg živopisa na istočnom zidu. Ostale površine prekrivene su zidnim slikama iz 1721. godine, među kojima je i portret obnovitelja manastira Ravanice, jeromonaha Stefana.

Živopisna ornamentika na kolonetama stubova, u vencu tambura kupole i drugde, živopisna je i bogata, a čine je uglavnom geometrijski i biljni prepleti u najraznovrsnijim prepletima. I ornamentika iznosi na vidik zografovu tendenciju ka živopisnim kontrastima. Lepota ovih ornamenata leži u efektu koji čine kontrasti boja.

Impresivna celina ravaničkog slikarstva delovala je na savremenike i svojom tematikom. U moravskim crkvama rado će se slikati kompozicije iz ciklusa Čuda Hristovih, bez ikakvog podređivanja njihovom bogoslužbenom značaju (Sisojevac, Ljubostinja, Kalenić). U većini crkava je sa više razumevanja i opravdanja prihvaćeno naglašavanje svetih ratnika u centralnim delovima crkve, bočnim konhama, na prvom mestu. Nije u pitanju samo uticaj riterskog srednjeg veka već i ondašnja stvarnost: neprestane borbe hrišćana i muslimana, vernika i nevernika. Prihvaćeno je i novo upečatljivo ukrašavanje stubova, ali kao uspelo rešenje unutrašnje celine crkve. Slikarstvo Ravanice, najzad, i po svom stilu stoji na početku novog slikarskog pravca, koji će našoj srednjovekovnoj umetnosti ostaviti nekoliko velikih celina. Iz velike celine ravaničkog živopisa mora se izdvojiti delo slabog slikara zanatlije, koji je otpočeo živopisanje Ravanice u kubetu. Sačuvane su njegove figure proroka u tamburu kubeta. On podržava stare obrasce bez mašte i snage. Lica su često svedena na šematizovane linije i površinsko korišćenje kolorita. Figure su statične u pokretu (kada ga je pokušao ostvariti), i uvek su tvrde i beživotne. Nabori na haljinama su ili igre linija bez logične želje sa željenim pokretom, formom koju treba da nagoveste i materijom koju treba da nagoveste (Danil, Osija, Mihej), ili su samo krute, prave i prazne linije (Solomon, David, Zaharije).  Islikavanje Ravanice nastavila je grupa umetnika čije lične umetničke vrednosti nisu sasvim ujednačene, ali svi oni prihvataju nova nastojanja, bilo da je posredi razrađivanje pojedinih traganja njihovih prethodnika – slikara iz sredine 14. veka – ili primena novih likovnih zahteva. U slikanju figura, već kod pojedinih dečanskih živopisaca prisutna su nova traganja, među kojima i doslednija obrada forme i naglašavanje plastičnosti figura. Ova tendencija će u značajnom delu slikarstva s kraja četrnaestog i početka petnaestog veka dobiti snažne predstavnike, majstore izraženih individualnosti, kao što su mitropolit Jovan, slikar Andreaša, ili nepoznati tvorac nekih fresaka u Manasiji. Ravanički slikari nisu tako dosledni u obradi forme i plastičnosti. Neki od njih slikaju figure sa naglašenim zanimanjem za formu i plastičnost (ostaci Nebeske liturgije, Isceljenje sleporođenog, sveti ratnici itd.), međutim, u tim traženjima nisu podjednako dosledni. Slikar svetih ratnika je plastičnije obrađivao figure nego likove, dok se slikar Čuda sa Isceljenjem sleporođenog, naprotiv, zadržao više na modelovanju Hristovog lika nego njegove figure. Lik je modeliran veoma meko, s prelazima sličnim ikonopisu, dok je figura skoro podređena rafiniranim odnosima lučnih linija. Plastičnost izvesnih likova u nekim medaljonima (lik svetog Marfanija na južnom zidu ili svetog Vukola u oltarskoj apsidi) postignuta je ili širokim slobodnim potezima četke, ili još uz korišćenje iznenadnih, slobodnih akcenata svetlosti dobijenih pravim linijama belom bojom. Ravanički slikari nisu usvojili jedno rešenje, ali su ga postavili kao likovni problem, a i on će imati odjeka u moravskom slikarstvu. Jedna od najznačajnijih karakteristika moravske škole je lirsko tumačenje (interpretacija) likova, naročito onih mladih i svetitelja), umekšavanje formi, insistiranje na gracioznosti nešto izduženih figura, ljupkosti likova, mekoti stavova. Neke od ovih sklonosti se već mogu naslutiti u slikarstvu Dečana, gde su neki sveti ratnici prikazani kao ugledna dvorska vlastela, setnih izraza, predstavnici jedne rafinirane, pa i umorne sredine, pune ne borbenosti, nego razumevanja. U Dečanima savremen slikar Jovan Teorijanos, u Svetoj Sofiji Ohridskoj:  daleko doslednije prihvata i razrađuje nove tendencije. Mada će one punu afirmaciju dobiti tek u Kaleniću, prisutni su i u Ravanici. Najtipičniji su primeri mladi apostol u Pričešću i pojedine ličnosti u Ulasku u Jerusalim, gde je umetniku data idealna prilika da podvuče liriku mladosti. Konačno, na nekim freskama Ravanice javlja se i sasvim nova interpretacija likova. Oni su dati ekspresionistički, uz isticanje individualnosti, novim postupkom i pomoću linija koje više nisu strogo podređene vizantijskom stilu, i pomoću boja, koje dobijaju novu izražajnu snagu. Pomoću slobodno postavljenih bojenih akcenata, bilo naglašavanjem mrkih senki, bilo belih osvetljenja, slikar je postigao ekspresionističke likove, kakvih nije bilo ranije u našem slikarstvu. Ova novina u ravaničkom slikarstvu, iako je bila originalna, čini se da je bila deo te snažne struje u vizantijskom slikarstvu. Teofan Grk, koji je radio u Rusiji, njen je do sada  najpoznatiji i najizrazitiji predstavnik. Umetnik koji je slikao medaljone Ravanice nije obdaren kao Teofan Grk, ali je sličnog slikarskog temperamenta. Ponekad je njegov crtež nervozniji, često i nespretniji. Njegova upotreba boje (koloristički akcenti) je manje slobodna, iako se oseća i koristi na sličan način. Njegovi neobični likovi nisu imali ni prave prethodnike, niti su kasnije stekli prave podražavaoce. Oni su ostali izolovani i usamljeni. U ravaničkom slikarstvu postoje značajne razlike u shvatanju kompozicije. Zaista je veliki majstor onaj koji je, između ostalog, slikao i Pričešće apostola i Uspenje i koji potpuno vlada kompozicijom. I kad u Pričešću apostola naglašava središnu figuru mirnog Hrista izdvojenog i već van ovog sveta; i kad slika dve bočne grupe apostola gde umešno varira stavove pojedinaca i manjih grupa; i kad u Uspenju rešava problem grupa u kompoziciji, bilo da je reč o središnom delu, kompozicijski prilično zatvorenom, ili o dvema bočnim grupama apostola i anđela-obuzima ga zgusnuti tok izlaganja. I kad mu se u pozađu pojavljuje arhitektura, ona je svedena na minimum, dovoljno da blago nagovesti mesto radnje.  Drugi majstor, slikar jednog dela kompozicija Čuda Hristovih posebno onih u severozapadnom delu hrama, rešava jednoobrazno niz kompozicija. Hristos uvek dolazi sa leve strane praćen grupom apostola, gotovo istovetno prikazanim, a menja se samo desni deo kompozicije, u kome je ilustrovano čudo, uglavnom čudesno isceljenje. Ova kompozitna monotonija, koja obuhvata velike zidne površine, kada se posmatraju kao celina, sa svojim ritmičkim ponavljanjem jednog dela kompozicije i varijacijama u drugom, gde se češće smenjuje komponovanje po horizontali i vertikali, postiže neku vrstu specifičnog umetničkog izraza. Izgleda da sve ove ilustracije deluju kao jedinstvena tema u kojoj su pojedine kompozicije samo detalji veće celine. Drugi deo ilustracije Čuda Hristovih kompozicijski je veoma razrađen, ikonografija često obogaćena uvođenjem novih figura i mnoštvom detalja. Ove kompozicije su izrazito narativne i zahtevaju od gledaocada se na njima zadrži, jer je njihov tvorac svakoj dao poseban značaj. U tom pogledu su najizrazitiji Umnožavanje hlebova i riba i Svadba u Kani. Kada se razmatra problem kompozicija u Ravanici, moraju se uzeti u obzir dva bitna elementa: sa jedne strane, simbolika i teološko značenje  i svrha odabranih tema, a s druge strane veština slikara. Umetnička sposobnost i talent se najočiglednije izdvajaju u tretmanu figura i detalja. Iako fragmentarno stanje freskama Ravanice otežava potpuno ocenjivanje rada umetnika, jasno je da postoje određene inovacije u slikarstvu pozadine i arhitektonskim oblicima koji su tamo prikazani. Ponekad ovo jednostavno služi za naglašavanje prostora, pa čak i dubine (Isceljenje sleporođenog). Često, međutim, arhitektura u pozađu dobija veću i samostalniju ulogu, i dublju sopstvenu likovnu sadržinu. Predstava Jerusalima, prikazan na izvanrednoj kompoziciji Hristovog ulaska u Jerusalim, predstavlja primer kako se tretira pozadinska arhitektura. Ona više nije samo sporedan detalj kompozicije, unet da ukaže na prostor u kome se događaj zbiva, i da rasporedom masa, linija i boja  istakne radnju u prvom planu, već postaje, uza sve to, i likovna tvorevina sa sopstvenim životom, koju slikar nadahnuto i crta i slika, a gde linije i boje žive punim umetničkim životom. Tu je ceremonijalna, svečena, raspevana atmosfera Hristovog ulaska u Jerusalim preneta i na sam grad, što nije slučajno: grad i gradski život u onovremenoj Srbiji baš tada dobijaju u značaju. Prizori iz svakidašnjeg života teško su prodirali u vizantijsko religiozno slikarstvo. Tek slikari ranog 14. veka, a posebno oni koji su radili u zadužbinama kralja Milutuna, ubacivali su, s vremena na vreme i pojedinosti iz svakidašnjice. Uvek sporedne, ali dragocene. Ravanički slikari idu dalje. Ne samo razigrana deca i živ grad u Ulasku u Jerusalim, već i detalji postavljenih trpeza u Svadbi u Kani i Paraboli o carskoj svadbi, kao i oni u Čudu sa umnožavanjem hleba i riba, dočaravaju poznatu atmosferu, transponujući je u religioznu kompoziciju. Tako je povezan i hor u Damaskinovoj Božićnoj himni sa ondašnjim bogoslužbenim horom u istom prostoru. U Ravanici postoji novo osećanje dekorativne vrednosti ornamenata. Majstori neimari bili su brižljivo obradili stubove koji nose kupolu i pripremili ih da mogu da odigraju samostalnu ulogu u unutrašnjoj dekoraciji crkve. Međutim, slikari su kasnije, potpuno zanemarili delo neimara i izuzetnom bogatom slikanom dekoracijom dali stubovima sasvim nov izgled. Preuzimajući iz starog vizantijskog nasleđa, naročito onog iz desetog veka, motiv vezanih lančanih medaljona, oni su njima pokrivali stubove. Ti krugovi, naizmenično veći i manji, u bogatim okvirima, na plavom pozađu ukrašenom raskošnim zlatnim ornamentima, penju se ka nebu, i ritmom linija, i kolorističnim odnosima i raskošnom, novom primenom ornamenata daju karakteristčan pečat živopisu Ravanice. Medaljoni se slikaju u većem broju u našim crkvama u 14.veku, ali samo sa zidovima sa sporednom ulogom, iznad figura svetitelja. Ima ih tako i u Ravanici, ali njihovo efektno korišćenje na stubovima u Ravanici značajna je novost u celokupnoj prezentaciji unutrašnje celine crkve. I, s razlogom, prihvatiće je moravski slikari. Za slikarstvo moravske škole osobena je prevlast kolorita nad crtežom i formom. I u tom pogledu Ravanica donosi novine i utire nove puteve.  Mada paleta njenih slikara nije bogata, jer za likove najčešće koriste samo tamne i žute tonove (koji dolaze do punog izraza tek na pozađu oreola pokriveni zlatom), a za ostatak slika uglavnom zemljane boje crvene i žute, sa povremenom upotrebom tamnoplavih i ljubičastih tonova i vrlo malo zelene boje –primena boje je nova. Iz većeg dela slikarstva Ravanice izbija težnja njenih slikara da glavne učinke postignu pomoću kolorita, bilo da likove delikatno obrađuju tonski, nijansiranjem, ponekad gotovo kao ikonopisci, bilo da široko postavljaju bojene odnose. Karakteristično je da i u efektnoj obradi stubova dominira odnos svetle plave pozadine i zlata. U nauci preovlađuje mišljenje da je jedan od glavnih slikara iz Ravanice bio Konstantin, čiji bi potpis trebalo da se nalazi na tunici svetog Merkurija, u severnoj pevnici. Međutim, taj potpis nije sasvim ubedljiv. Iako se početna slova KON mogu jasno čitati, postoji ipak mogućnost da su oni delovi slova, ornamenata, koja se često nalaze na odelima svetih ratnika. Bez obzira da li se ovde nalazi ili ne ime slikara, sasvim je sigurno da on nije glavni majstor Ravanice, pa ni jedan od značajnijih. Ali ni sveti Merkurije ni ostali sveti ratnici, ne pripadaju najboljem ravaničkom slikaru. Na prvi pogled živopis Ravanice ne deluje upečatljivo, ne samo zato što su  male površine sačuvane i što je teško oštećen već i stoga što na njemu, više nego u bilo kom drugom srpskom manastiru, nailazimo na prepravke i retuše. Jedan deo medaljona je delimično „osvežen“.  Deo ovih retuša su najnoviji konzervatorski radovi uklonili, ali postoje i starija doslikavanja i preslikavanja. Na delu fresaka postoje jasni tragovi paljenja. Sve ovo otežava kontakt s ovim slikarstvom. Međutim, ono je vredno naše pažnje. Očigledno je da su svi ravanički slikari, ma koliko neujednačenog znanja i talenta težili, (osim onih koji su slikali proroke u kubetu) da otkriju nove puteve, da koristeći sva dotadašnja znanja traže nove izraze. Oni se pri tome nadahnjuju i stvaranjima njihovih neposrednih prethodnika i savremenika, ali koriste i veoma stare uzore pa i atmosferu svoga vremena. Iz carigradskog slikarstva preuzimaju ne samo traganje za novim blisko Teofanu Grku već i karakterističnu efektnu primenu vezanih medaljona, uz kombinaciju zlata i plave boje dalekog carigradskog stvaralaštva X – XI veka. Takođe postoje izvesne srodnostii sa nekim solunskim spomenicima, a naročito sa freskama u priprati crkve Nea Moni, koja je samo malo starija od Ravanice. Pri podrobnijem upoređivanju, jedina prava sličnost uočava se između ikonografskog lika Hrista u ravaničkom Čudu o isceljenju sleporođenog i Hrista u ilustracijama Čuda Hristovih u Nea Moni. No, bez obzira na ova čas jača,čas manje snažna strujanja, nema sumnje da je Ravanica prvenstveno logičan završetak razvoja srpskog slikarstva 14.veka. I upravo nastavak tih traženja, ta živa zainteresovanost za nove puteve, za nove likovne izraze, jeste glavna odlika srpskog slikarstva iz druge polovine 14.veka.

Živopis manastira Ravanica