Ravanica danas

Ravanica je postojala kao muški opštežiteljni manastir sve do 30. oktobra 1946. godine, kada je  uprava manastira Ravanice poverena igumaniji Jefimiji Mićić sa 25 monahinja. Tada je Ravanica prvi put u istoriji postala ženski manastir. Igumanija Jefimija je u to teško posleratno vreme uložila mnogo truda da manastir unapredi, kako u ekonomskom, tako i u duhovnom pogledu. Sakupila je ponovo brojno sestrinstvo koje je u toku rata dvaput proterivano i rasturano (prvi put od Mađara iz manastira Kovilja u Bačkoj i drugi put od ustaša iz manastira Feneka u Sremu).

U Ravanicu je igumanija Jefimija došla iz manastira Svete Petke gde je za vreme okupacije upravljala Domom izbegličke dece, a posle rata Domom retardirane dece. Umrla je 3. avgusta 1958. u Ravanici gde je i sahranjena.

Posle upokojenja shi-igumanije Jefimije, upravu manastira Ravanice primila je njena učenica i verna naslednica igumanija Gavrila. Pored Ravanice igumanija Gavrila upravljala je i manastirom Sveta Petka kod Paraćina gde je smešten Dom za retardiranu decu, koju naizmenično neguju sestre – monahinje ova dva manastira. Za vreme njene uprave manastirima, izvršena je velika obnova manastirskih zdanja. Takođe je podignut iz ruševina i manastir Sisojevac koji je osvećen 1997. Godine 1989. prenete su mošti Svetog kneza Lazara u manastir Ravanicu gde i danas počivaju. Igumanija je mudro upravljala punih 46 godina u sva tri manastira. Upokojila se 10. januara 2005. godine.

Posle upokojenja shi-igumanije Gavrile, za nastojateljicu manastira Ravanice postavljena je igumanija Marija Čeperković.

Manastir Ravanica je naše dane dočekao teško oštećen. Ne postoje ni ostaci arhitekture, ni eventualnih ukrasnih delova dekorativne plastike, još manje živopisa sa njenih zgrada profanog karaktera, počev od trpezarije.

U najstarijem pirgu preostali su samo fragmenti živopisa nekadašnje, verovatno, pridvorne kapele, na žalost, samo na istočnom zidu, pa njegova obavezna dekoracija ne dozvoljava nikakav uvid u teme koje su je nekad ukrašavale.

I u samoj crkvi nedostaje najveći deo njene nekadašnje bogate unutrašnje dekoracije, od koje jedan naš letopisac hvali velike i male ikone okovane u pozlaćeno srebro, pozlaćene srebrne krstove ukrašene dragim kamenjem, bogate i pozlaćene posude, skupocene crkvene zavese vezane zlatom. Sačuvan Jefimijin pokrov svedoči o kakvim je umetničkim delima reč. No, i ovako ranjena, nekoliko puta uništena tokom dugačke istorije u kojoj je dosledno delila sudbinu srpskog naroda, Ravanica svedoči o izuzetnim stvaralačkim naporima naših predaka koji su u teškim danima kada su se borili za svoj opstanak, u smanjenoj i sa svih strana ugroženoj državi, našali snage da stvoraju umetnička dela puna poleta i kreativnosti.

Mnogi umetnici – neimari, klesari, slikari, zlatari, vezilje – unosili su u Ravanicu svoja umeća, svoje talente, prenoseći nam istovremeno duh i atmosferu svoga doba, kada su znali da žive, stvaraju i dostojanstveno umiru oni naši preci za koje savremenik lakonski kaže: “ljudi su to bili dobri, ljudi hrabri, ljudi pravi i u reči i na delu”.