POVRATAK SVETIH MOŠTIJU SV. KNEZA LAZARA U MANASTIR RAVANICU 1989.G.

Bože mili, na svemu ti hvala,
Što je Tvoja sveta Milost dala.
Na hiljadu devete stotine,
Osamdesetdevete godine.
U septembru, o jesenjem danu,
Stiže Lazar našem Pomoravlju.
On dolazi svojoj zadužbini,
Ravanici, staroj postojbini.
Odsustvova svetac trista leta,
Ravanica njega verno čeka.
Sveti Lazo, srpskog roda diko,
Tebe čeka malo i veliko.
Raduju se svi dolasku Tvome,
Mir donosiš Ti narodu svome.
Podari nam mir i slobodu,
Pruži pomoć, mučnomu narodu.
Sveti Kneže, slavni mučeniče,
Srpskom rodu verni zaštitniče.
Ti si Sveče, svoju glavu dao,
Da bi srpsku sačuvao slavu.
Ti ne hdede turski vazal biti,
Niti svoju veru pogaziti.
Hrabro ideš na Kosovo ravno,
Te Ti braniš svoje ime slavno.
Sobom vodiš devet hrabrih ’tića,
S Jug Bogdanom, devet Jugovića.
I sa njima Banović Strahinja,
Hrabri borci, videt je milina.
Koji neće okrenuti leđa,
Sa njima je Srđa Zlopogleđa.
I još vodiš sedam vitezova,
Hrabri momci, ko sedam zverova.
Dva Musića, tvoja dva sestrića,
I dva brata, dva Oliverovića.
Obilića, Kosančić Ivana,
I mladoga Toplicu Milana.
Sva trojica zadobiše rana,
Kod turskoga carskoga divana.
Kada Miloš ubi turskog cara,
Braneć’ zemlju i svoga gospodara.
Mnoga srpska tad’ izgibe raja,
Da osvete svoga gospodara.
Ginu Srbi veseloga lica,
Rane peru i Lab i Sitnica.
Izgiboše mnogi vitezovi,
Hrabri borci, kao sokolovi.
Svoje mlade glave ne žališe,
Za slobodu krv svoju proliše.
Ostaviše decu siročiće,
Ostadoše mlade udovice.
Među njima kneginja Milica,
Sirotinji utešiteljica.
Ona skuplja udovice mlade,
Pa manastir ona zidat stade.
Ljubostinju pokraj Trstenika,
Srpskom rodu uteha i dika.
Tu smesti udovice mlade,
I ovako govorit im stade:
Monahinje ovde postanite,
I Kosovu vi se odužite.
Za sve naše Bogu se molite,
Metanija velika pravite.
Da se svaka duša srpska spasi,
Da se naše Srpstvo ne ugasi.
Da nam gospod bude u pomoći,
Molimo se i danju i u noći.
Na srcu mi sad i još veća rana,
Oliveru dajem za sultana.
Da bi naše srpstvo očuvala,
I sinove:Vuka i Stefana.
Ovivera, od šesnaest leta,
Mlada deva, ko ruža kad cveta.
Brat je vodi, sultanu predaje,
Svojoj sestri on savete daje.
Grli sestra svog Stefana, brata,
A on skida zlatni krst sa vrata.
Krst joj pruža, a tuga ga mori,
Svojoj sestri kroz suze govori:
Primi poklon ti od brata svoga,
Nemoj našeg zaboravit’ Boga.
Ja te sejo, sad sultanu dajem,
Ali, našu veru ne predajem.
Čuvaj veru i moli se Bogu,
Da pomogne srpskome narodu.
Da se mučni srpski narod spasi,
Da se naše srpstvo ne ugasi.
I tebi će blagi Bog pomoći,
Pa ćeš opet našem domu doći.
Tako Kneže, posle boja beše,
U Prištinu telo ti odneše.
Tu počiva dvije godinice,
Otud dođei do Ravanice.
Dosta tvoje telo potucaše,
Trista leta ovde počivaše.
Sve do onog suđenoga dana,
Do navale ljutih Agarjana.
Kad na Srbe oni udariše,
Ravanicu oni opustoše,
I monahe u zbeg oteraše.
Te hiljadu i šeste stotine,
Devedes’ te strašne godine.
Patrijarh se sa Srbima krenu,
Ka bijelom gradu Sent Andreju.
Monasi se zbegu pridružiše,
Tvoje mošti sa sobom poneše.
Četrdeset dana putovaše,
Na ramen’ ma sve mošti nosiše.
Nosili su žalili se nisu,
Dok prođoše i Dunav i Tisu.
Na obali, kraj reke Dunava,
Tu su bili sedam godin’ dana.
Smestili se u jednoj svetinji,
I sve vreme Bogu se molili.
Sa moštima nazad se vratiše,
U Vrdniku crkvu obnoviše,
Obnoviše tu lepu crkvicu,
Svete mošti tamo položiše.
I nazvaše Nova Ravanica.
Onde tvoje telo počivaše,
Sve dok one Švabe ne dođoše.
Sa Švabama i Mađari bili,
Svi na naše srpstvo udarili.
A hiljadu devete stotine,
Četrdeset i druge godine,
Ustaše se tada podigoše,
Tvoje mošti iz crkve izneše.
Bez kovčega vani izbaciše.
A naši se vernici skupiše,
Svete mošti u kovčeg staviše.
Beogradu gradu odniješe,
U Sabornoj crkvi položiše.
A te iste devete stotine,
Osamdeset i osme godine,
O prazniku svetom Vidov-danu,
Lepo beše, sunčan dan osvanu.
Beogradom zazvoniše zvona,
Briji nebo, cela vasiona.
Povorka sa Tvojim Telom krenu,
Preko Save, prema Ravnom Sremu.
Polagano jer se ne žuriše,
Na Vračar sa moštima svratiše.
Na Vračaru, da obiđu zdanje,
Gde se zida crkva Svetog Save.
Nastaviše dalje putovanje,
Da obiđu srpske manastire,
I da vide kako Srbi žive.
Da li Srbin slavi krsnu slavu,
I dal’ čuva veru pravoslavnu.
Da blagoslov podeli svom rodu,
I slobodu donese narodu.
Kad obiđe manastir u Sremu,
U šabačku eparhiju krenu.
U Ozrenu manastir obiđe,
Bogovađi u Valjevo dođe.
S moštima se tad povorka vinu,
Da poseti divnu Šumadiju.
U Topoli i u Lazarevcu,
I u lepom gradu Kragujevcu.
O’tud krenu prema svetoj Žiči,
Ljubostinji, lepoj Studenici.
I Pavlici pa i Gračanici,
Na Kosovu, srpskoj mučenici.
Ti obiđe i svoju prestonicu,
U pitomom Tvom gradu Kruševcu.
Put te vodi sad u Ravanicu,
Ovu našu divnu svetinjicu.
Tu ćeš biti do suđenog dana,
Čuvaćeš nas tvojim molitvama.
Šest vekova od Kosova prođe,
Hvala Bogu, danas k’nama dođe.
Mir donosiš pravoslavnom rodu,
I slobodu srpskome narodu.
AMIN

Sastavila:Monahinja Solomonija
Manastir Ravanica
9. septembar 1989. g.