ŽITIJE NOVOJAVLJENOG PREPODOBNOG OCA NAŠEG ROMILA RAVANIČKOG

Ništa tako nije svojstveno ni tolikog truda dostojno ljubiteljima dobrih stvari kao zapisivanje podviga i borbi onih koji su prepodobno i bogoljubivo proživeli ovaj život, i izlaganje njihovog života s ciljem da služi kao podstrek na revnost i podražavanje potomstvu. Jer nama ljudima je svojstveno, a osobito onima koji čuvaju u sebi nepovređenu Bogolikost i koji imaju zdravo oko duše, da se prisno odnosimo prema svemu što je čestito i dostojno hvale i da želimo da to i mi steknemo. Otuda je dobro očima duše razmotriti podvige sjajnih muževa i podvižnika vrline i pocrpsti otuda korist za sebe. Jer kad se izlože i razmotre te stvari dostojne hvale, onda se one pokazuju da su dostojne idenja za njima i dostojne ljubavi. Pritom one svoje gledaoce i slušaoce podstrekavaju da se staraju da ih i oni zadobiju, od čega naravno biva velika korist.


No ta korist biva ne svetitelju, čije podvige izlažemo, nego nama samima. Otuda i ja, ništavni Grigorije, učenik ovog svetitelja, dadoh se na ovaj podvig da opišem njegovo žitije i podvige, ne radi neke njegove slave, — jer, kakva je slava i pohvala od nas potrebna onome koji se s pravom udostojio slave i hvale od Boga! —, nego da se i kroz ovo proslavi Bog, davalac dobara, i da se slušaoci ugledaju na vrline svetoga, pokretani revnošću kao nekim podstrekačem da dostignu do iste visine vrlina. Jer kao što je neko rekao, kazivanje o vrlinama proslavljenih muževa unosi u duše slušaoca kao neki žalac koji ih pokreće na revnovanje, stvar koja je osobito potrebna za ova naša poslednja vremena u kojima je sasvim prenebregnuto življenje po Bogu. Zato su, kao što je to poznato onima koji su odgajeni u zapovestima Božjim, većma dostojni pohvale oni koji sada u ova vremena traže Boga, nego oni koji su to činili u pređašnja vremena. Ovo se vidi očigledno iz reči koje je Gospod kazao svetom i velikom Pahomiju, kada je ovaj prepodobni, jedan od najvećih podvižnika, u nedoumici tražio od Boga da dozna šta će biti sa njegovim duhovnim semenom, tj. sa njegovom duhovnom decom — monasima, i u kakvom će se stanju nalaziti monaštvo posle njega i šta će se zbivati sa onima koji dođu posle njega, i govorio: “Seti se, Gospode, da si mi obećao da moje duhovno seme neće nestati do kraja veka“. Na te reči on je od samog Gospoda čuo između ostalog i ovo: “Ne boj se, koren tvog duhovnog semena neće nestati doveka; i ono malo njih koji će se u to vreme spasavati, zbog velike tame i nemara tadašnjeg, biće veći od sadašnjih najvećih podvižnika Jer ovi sada, imajući tebe pred očima kao svetilnika podvizavaju se u vrlinama uz pomoć te tvoje svetlosti. Oni pak koji će doći posle njih, nalaziće se u mraku, nemajući nikoga da ih vodi putem istine, ako se budu dobrovoljno i sa dobrom namerom udaljavali od zloće i laži i držali se pravde, — zaista ti kažem da će i oni steći ono isto spasenje sa ovima koji se sada najstrožije i najbesprekornije podvizavaju“. Sve ovo pak rekoh samo uzgred, da bi se pokazala bogoljubivost ovog prepodobnog oca, kao što će se videti iz mnogih njegovih podviga i vrlina po Bogu, koje ćemo dalje po redu jasno izložiti.

Prvo dakle treba reći, kao što je to običaj, nešto o otadžbini i o telesnim roditeljima ovog divnog među podvižnicima i istinskog sluge Božjeg Romila. Rodio se ovaj sveti u slavnom gradu Vidinu. Roditelji mu behu oboje blagočestivi i bojahu se Boga. Ne behu mnogo bogati, ali su imali onoliko koliko je njima bilo potrebno i za razdavanje siromašnima. Otac mu je bio poreklom Grk, a majka Bugarka. Od ovih dakle blaženih supružnika rađa se ovo dobro dete, kojega je Bog unapred predvideo da će zablistati u vrlinama. Na Sv. Krštenju mu roditelji dadoše ime Rajko, i oni ga odgajiše i vaspitaše u nauci i zakonu Gospodnjem. Zajedno sa napredovanjem njegovog telesnog rasta tokom vremena projavljivala se i blagodat Duha Svetog u njemu, osobito prilikom raznih pitanja i odgovora iz božanskih Pisama pri razgovoru sa ljudima. Pošto nije trebalo da tako dobro dete bude lišeno božanskog obrazovanja i nauke, roditelji ga poveriše nekome učitelju da ga poučava. Učeći se kod tog učitelja kao što treba, on je za kratko vreme prevazišao sve učenike starije od sebe. Osim toga on ih je još i poučavao da se ne bave običnim dečjim igrama i nerazumnim zabavama, jer sa mladošću obično ide nerazumnost, a sa nerazumnošću propast. “Zato treba, mili moji, govoraše on njima, da sedite kod svojih kuća i da se revnosno i pažljivo zanimate svojim lekcijama i učite ih“. Zbog toga su ga hvalili svi i veličali. No nisu se samo njegovi vršnjaci i saučenici divili staračkoj mudrosti deteta Rajka, nego mu se divio i sam njihov učitelj zbog njegove tako prerane razboritosti i pobožnosti, a takođe i mnogi drugi žitelji toga grada, koji su međusobno prepričavali razboritost i mudrost ovog deteta. Njegovi roditelji, kao i svaki drugi telesni roditelji, ne znajući za mladićevu veliku bogoljubivost i odanost Bogu, htedoše da ga ožene, i to mu saopštiše. On pak nije hteo ni da čuje za to, jer je u sebi bio odlučio da se udalji od svetske vreve i da se oda monaškom životu. A i kako su mogli roditelji da ubede ovoga ljubitelja čistote i da ga odvrate od ljubavi k Bogu, kad je njega i sama blagodat Božja potpomagala!

Međutim, roditelji njegovi namisliše da ga i bez njegove volje nateraju da ih posluša. Čuvši za to on, svom dušom željan večnih i nepropadljivih bogatstava, tajno napusti svoj rodni kraj i dođe u Zagoru, u grad zvani Trnovo, i stupi u jedan od tamošnjih manastira, koji se nazivaše po Majci Božjoj Odigitriji. Nastojatelj manastira, po običaju, zapita ovog svetog mladića: “Odakle si, čedo, i kako si ovamo došao?“ Rajko mu ispriča sve podrobno o sebi, pa na kraju dodade: “Došao sam ovde želeći da postanem monah“. Nastojatelj ga s radošću primi, i postrigavši ga dade mu ime Roman. Iz kratkog razgovora sa Romanom, pronicljivi iguman oseti Romanovu veliku pobožnost i bespogovornu poslušnost, pa ga odredi za crkvenjaka. Na tom poslušanju Roman služaše jedno izvesno vreme, a nastojatelj se radovaše videći njegovo svakodnevno staranje o blagoljepiju hrama, kao i njegovo dobro ponašanje i smirenje. Jer prepodobni Roman beše zaista smiren i skroman kao niko drugi, i odelom i ponašanjem i vladanjem, i to će mi posvedočiti i svi oni koji ga od početka znaju. Štaviše, i sam pogled na njega otkrivao je duboku smirenost koja obitavaše u njegovoj duši. Sa takvim smirenjem u duši, da li je on imao i ljubav prema bližnjemu? Razume se, imao je. On je tu vrlinu potpuno stekao milostivošću: razdavao je drugima i ono što je njemu samom bilo najpotrebnije, radujući se većma da daje nego da prima (sr. D. Ap. 20, 35). Što se pak tiče duhovnog razdavanja, nijedna reč ne može opisati kakav je on bio u savetima i poukama drugim svojim sapodvižnicima i osobito početnicima; jer on imađaše milostivost božansku. Isto tako dar umiljenja koji on imađaše i obilje suza njegovih, nemoguće je iskazati, niti ga izjednačiti u tome sa nekim drugim. Na njemu se ispunjavala ona proročka reč, koja kaže: “Omiću svake noći postelju moju, i suzama mojim pokvasiću uzglavlje moje“ (Ps. 6, 7). I opet: “Suze moje postadoše mi danonoćni hleb“ (Ps. 41,4). No da se vratimo na naše kazivanje.

Dok se nastojatelj radovao i veselio njegovoj poslušnosti i usrđu i dobrom vladanju, dotle je na njega navaljivala pomisao i želja da odmah napusti svetski metež i da se nastani daleko od sveta u nekom pustom mestu, kao neka pustinoljubiva golica. Doznavši za mesto zvano Parorija, i da je tamo sebi sagradio monaško prebivalište veliki čovek Božji — gospodin Grigorije Sinait koji svojim poukama, rečju i primerom svoga života, svakodnevno privodi duše Bogu, prepodobni Roman je svo vreme mislio na to kako da otide tamo, i obrete se kraj tog svetog oca. Ovo sam lično čuo od njega kada je jednom o tome pričao. Zato od toga vremena on je telom bio u Zagori, a dušom u pustinji Paroriji. No uvaženje i ljubav njegovog nastojatelja prema njemu nije mu dopuštala da to učini, jer je iguman mnogo voleo ovog dobrog podvižnika Romana. To ga je sprečavalo na neko vreme, jer nije hteo da svoga dobrog igumana ožalosti. On se u sebi borio sa tom mišlju, i nelagodno se osećao, jer jedna postojana misao razjeda srce, kako neko reče. Sa vremenom ojača u njemu još više ta ljubav za otšelništvom, i pošto ne mogaše drukčije da tu stvar reši, on, iskoristi jednu priliku i otkri nastojatelju svoju nameru o otšelništvu. Čuvši to nastojatelj se veoma ožalosti, jer je hteo da on bude zajedno s njim kroz sav svoj život. Ali, razmislivši potom, njemu dođe misao da jeta Romanova želja od Boga. I on blagoslovi Romana, pomoli se za njega, snabde ga za put svim potrebnim pa ga otpusti. Tako prepodobni Roman, uzevši sa sobom i drugog brata, svog druga i sapodvižnika po imenu Ilariona, otputova, i oni brzo stigoše u pustinju Paroriju. Stigavši u manastir svetog oca Sinaitskog, oni se pokloniše tom velikom svetitelju sa dužnom pobožnošću i uvaženjem. On ih upita odakle su došli, i radi koga su cilja došli kod njega? Oni mu onda ispričaše i objasniše sve o sebi, i rekoše da su došli da se nauče od njega duhovnom životu.

Veliki podvižnik primivši ih sa radošću, i doznavši po Božjoj blagodati što obitavaše u njemu, kakve su svakoga od njih moći i raspoloženje, dade svakome odgovrajuće poslušanje. Ilarionu, kao slabijem, on naredi da vrši lakša manastirska poslušanja, a snažnijem Romanu ona teža i neugodnija. Jer baš u to vreme ovaj veliki otac Grigorije strojaše ovaj svoj pomenuti manastir. Tada svaki je mogao videti Romana kako trči obavljajući svoja poslušanja: čas donosi grede iz šume, čas kamenje, čas opet vodu iz reke koja je tekla ispod manastira. Ponekad je on i s krečom i vodom pravio malter, ponekad opet u kuhinji i hlebarnici služio; jednom rečju: beše on vredan radnik u svim poslušanjima. Prisluživao je on takođe sa umešnošću i bolesnicima kao niko drugi, tako da je sa služenjem donosio bolesniku, takoreći, i samo zdravlje. Zbog toga su ga svi voleli i uvažavali, jer je imao i smirenje i ljubav. Ceneći i hvaleći njegovo uvaženje prema svima i njegovu miroljubivost, nazivali su ga umesto Roman – “Dobri Roman“ (kaloromanos). Ovaj dobri i plemeniti podvižnik i po duši i po telu, revnovao je u svakom služenju i poslušanju, imajući posebno odgovarajuće raspoloženje i ljubav prema onom velikom svetilniku — Sinaitu, starešini manastira, kao što to vele i božanske reči, a osobito ono što je napisano u božanskoj Lestvici: “Ukoliko raste vera u srcu, utoliko i telo hita na poslušanje“ (gl. 4). Ili ono što veli sveti Marko Podvižnik: “Gospod je skriven u Svojim zapovestima, i onaj ko želi da ga nađe neka izvršava zapovesti; izvršujući ih naći će i Njega u njima“ (gl. 1.91). No neka naša reč produži dalje kazivanje po redu.

Kada se završavalo podizanje manastira svaki se od žitelja manastira, po običaju, odmarao telesno u svojoj keliji, a duhovno se zanimao onako kako je svakome nastojatelj odredio. Videći pak našeg Dobrog Romana da je zdrav po telu, ili bolje reći po duši, ovaj mudri nastavnik i poznavalac božanekih stvari odluči da mu da poslušanje koje bi odgovaralo nameri i cilju ovoga borca i podvižnika. Obratimo pažnju ovde kakav je bio ovaj prepodobni još u početku svoga monaškog življenja, tj. podvižnik trudoljubiv i bogougodan u svakom poslušanju. U manastiru Svetog Sinaita beše jedan vrlo stari monah, telesno bolestan i s jarosnim gnevom. Njemu zbog gnevljivosti niko od tamošnjih monaha nije mogao ugoditi. Znajući to, a znajući umešno služenje oko bolesnika ovoga dobroga Romana, i da niko drugi neće moći kao on poslužiti starcu, iguman, kao veliki Pastir, odredi prep. Romana da on prislužuje bolesnom, gnevljivom starcu. Od tada je svaki mogao videti ovoga novog Akakija (iz Lestvice) kako je velikodušno podnosio sve grdnje bolesnog starca, kao što veli negde Lestvičnik istinskim poslušnicima: “Ispijaj poniženje i ruganje svakodnevno kao vodu živu“. Pošto ovaj bolesni starac, uz druge bolesti, imađaše i veoma osetljiv stomak, ne mogaše nikakvu drugu hranu lako primati osim ribe. Šta u tom slučaju radi ovaj dobri podvižnik? On izuči ribarsku veštinu, te je tako noću pleo mreže, a danju je lovio ribe, i na taj način nabavljao pogodnu hranu za svoga bolesnog starca. U ostala doba godine on je lako lovio ribu i brzo je uspevao u tome, ali je zimi imao velike teškoće, jer je taj kraj bivao isuviše hladan, da su se vode od velikih mrazeva zamrzavale kao kamen. Sneg pak u tome kraju često se i do aprila, ili još duže nije otapao, tako da okolna jezerska udubljenja, koja okolni stanovnici nazivahu virovima, behu potpuno zaleđena od velike hladnoće, te je bilo nemoguće po njima tada loviti. Zbog ove nevolje obojica njih behu u žalosti: starac zbog lišavanja riblje hrane, a njegov dobri poslušnik zbog njega samog. Jer gledajući bolesnog starca kako je tugovao zbog toga, i sam sastradavaše njemu kao pravi služitelj njegov po Bogu. Zato je sa brigom razmišljao i tražio na koji bi način mogao da ulovi ribu za starca. No pogledajte samo kakav je on za to način pronašao, jer nužda nagoni čoveka na pronalaske, i na mnoge zamisli pokreće dušu. Za prepodobnog pak Romana valja reći da mu je sam Bog tada dao znanje, jer se on i molio Bogu za tu stvar. I šta je on uradio? Vrtoglavica me spopada i ruka mi se trese i ne može da piše, a oči mi se pune suzama, diveći se poduhvatu ovoga podvižnika. Jer on pronađe jedan način koji je nedostupan mnogima ako ne i svima: uzevši lopatu i čekić on siđe na led, razgrnu lopatom sneg levo i desno, razbi led čekićem, drhteći pritom sav od zime i cvokoćući zubima; zatim ulazi u sam vir, i vodu u dubini muti nogama, izgoneći na taj način ribe iz dubine ka površini, pa onda brzo baca mrežu i tako ih hvata. Zar nije dakle bio sličan ovaj vir ovoga mučenika po svojoj volji i savesti sa onim jezerom sv. Četrdeset Mučenika? Zaista jeste. A ako neko odgovori i reče da ovaj dobrovoljni mučenik nije tada i umro telesnom smrću kao Četrdesetorica, mi bismo takvima odgovorili: da prepodobni Roman nije rešio bio da umre, ne bi sigurno ni ulazio u zaleđenu vodu. Jer to znači položiti dušu svoju za bližnjega svoga (sr. Jn. 15, 13).

Jednom zapovedi bolesni starac prep. Romanu da ide i ulovi ribu; pritom mu odredi vreme kada se mora vratiti. Međutim prepodobni naišavši na dobar i uspešan lov, ostade tamo duže nego što mu beše određeno. Kada se potom on vrati natrag, starac ga veoma neraspoloženo dočeka, i pored toga što je ovoga puta prepodobni doneo više riba nego inače. Štaviše, starac ga obasu mnogim grdnjama, znajući za njegovu trpeljivost i skrušeno raspoloženje duše. Pošto uze ribu, starac ostavi prepodobnoga napolju pred kelijom svu noć. Te pak noći, pošto beše zimsko doba, napada veliki sneg i pokri prepodobnog Romana tako da se ujutru ni video nije od snega. Kada ujutru drugi naiđoše i razgrnuše sneg, nađoše prepodobnog Romana pod snegom skoro polumrtvog. Ovaj podvig ravan je podvigu lovljenja ribe u zaleđenom viru.

Nakon izvesnog vremena upokoji se bolesni starac. A pre njega otide ka Gospodu i sam veliki svetilnik i opšti otac svih: prepodobni Grigorije Sinait. Tada je mogao svaki videti prepodobnog Dobrog Romana kako siln plače i tuguje i noću i danju, jer nije želeo da živi i radi po svojoj volji bez podčinjenja drugima. I on, tražeći nađe sebi drugog nastojatelja, koji življaše u samoći daleko od manastira, a kod koga beše kao poslušnik napred spomenuti Ilarion, koji je s njim zajedno bio došao ovamo. Sagnuvši vrat, on podčini sebe ovome starcu, kao što je to pravilo monaško; bi mu ropski poslušan; i služaše ga svom dušom svojom kao što služaše i onoga što se upokoji. No ovome starcu nije bilo lako ugoditi. U to vreme strašna glad vladaše u onom kraju. A oni su imali samo nešto boba. Pritom su ih i razbojnici napadali, uzimali i to malo hrane, pa im i usijano gvožđe stavljali na stomak. Zbog svega toga prepodobni oci: Roman i Ilarion sa svojim starcem odoše iz Parorije i vratiše se u Zagoru, i tamo se nastaniše i življahu u mestu zvanom Mokrin, udaljenom od Trnova dan hoda.

Međutim, prep. Roman ne ostade ovde dugo. Iz nepoznatih razloga on se udalji u jedno udaljeno mesto u pustinji. Prep. Ilarion ostade sa starcem. Nije prošlo zatim mnogo vremena a starac, pošto već beše zašao u godine, otputova iz ovog života ka Gospodu, Koga je voleo i želeo.

Doznavši za smrt starca prep. Roman prolivaše silne suze. Onda ode na grob svoga starca, i ridaše silno što je napustio starca. I da ga nije prepod. Ilarion utešnim rečima ubedio da se digne sa starčevog groba, verovatno bi se desilo s njim isto što se desilo onom lavu na grobu blaženog Gerasima Jordanskog. Ustavši pak sa groba posle mnogih umoljavanja od strane prepodobnog Ilariona, Roman se baci pred Ilarionove nrge i sa mnogim suzama reče mu: “Zato što sam prestupio zapovest starčevu i udaljio se od zajedničkog života s tobom, evo od danas tebi ću se podčinjavati u Gospodu umesto pokojnom starcu“. A Ilarion, znajući da je Roman veći od njega u vrlinama, odbijaše to i ne htede pristati. No istinski smireni Roman uveravaše ga govoreći: “Neću se dići sa zemlje, ako me ne primiš da ti se od danas podčinjavam u Gospodu“. Videći na kraju njegovo veliko preklinjanje i takođe njegovo veliko smirenje, Ilarion pristade i primi ga. I od tada je svaki mogao videti ovog velikog među ocima podvižnika kako se podvizava kao jedan običan početnik i trudi u svakom poslušanju.

Posle ovoga uskoro njih dvojica doznadoše da je pustinja Parorija opet mirna, jer je car Aleksandar najstrožije zapretio lopovima i razbojnicima, koji su imali običaj da nanose iskušenja slugama Božjim, i saopštio im da, ako ne prestanu, kazniće ih otsecanjem glave. Kada ovu blagu vest prepodobni oci proveriše i utvrdiše da je tačna, napustiše Zagoru i vratiše se u Paroriju, u svoju omiljenu pustinju i samoću. To je bilo takvo mesto da je i sam pogled na njega mogao da izazove umiljenje u bogoljubivim dušama. Došavši tamo, ova dvojica podvižnika nastaniše se vrlo brzo blizu manastira velikoga Grigorija Sinaita i kelije sebi tamo načiniše.

U to vreme i ja, veli pisac ovog Žitija, najbedniji među monasima, dođoh iz Carigrada na to mesto, i, čuvši za njihovo vrlinsko življenje i savršeno podvizavanje, sagnuh glavu i podčinih se prepodobžš Ilarionu, kojemu je bio podčinjen i sam prepodobni Roman.

Te godine približavala se svečestna i velika Četrdesetnica, a beše običaj da u poslednju nedelju pred post uveče svi sapodvižnici jedu zajedno, a zatim su se u toku Posta svaki za sebe povlačili u samoću. To isto i mi tada učinismo. Večeravši zajedno sa starcem, mi dobismo od njega blagoslov i zapovest da se svaki od nas povuče za sebe i usami u svoju keliju i da tamo u samoći provede prvu sedmicu. A sledeće subote, dodade starac, to jest na praznik Svetog Teodora, sastaćemo se opet zajedno i obedovaćemo svi skupa skuvavši i nešto malo jela radi telesnog utešenja. Kao što reče naš nastojatelj, prepodobni Ilarion, tako sve tačno i bi. Kada se posle toga ponovo skupismo za trpezom i zajedno jeđasmo, starac meni govoraše i zapovedaše šta je potrebno učiniti, a dobri Roman sabrano i zamišljeno seđaše i hrane se ne tako rado doticaše, kao neko koji je iz sebe izašao i umom negde na drugom mestu boravi. Zatim on ustade iza trapeze (jer ga blagodatni dar umiljenja nije bez posla ostavljao) i otide u svoju keliju budući već sasvim gotov da plače. Mi ga dugo očekivasmo, misleći da je pošao po vodu. No pošto prođe dosta vremena u tom iščekivanju, ja po zapovesti starca ustadoh i pođoh da ga tražim. Bacivši poglede levo i desno i ne mogavši ga naći, ja otidoh brzo u njegovu keliju i stavši pred njegovim vratima, — a Gospod vidi da istinu govorim —, čuh ga kako plače unutra kao majka koja je sahranila jedinca sina. Ne usudivši se da zakucam na vrata kelije, vratih se sa velikim divljenjem natrag starcu. Kada me starac zapita: “Gde je brat“? ja mu na to odgovorih: “Mi, oče, jedemo telesnu hranu, a on duhovnu“. Čuvši to starac se zamisli šta bi ta reč značila, a kada mu ja objasnih šta sam svojim ušima čuo, on se malo zamisli u sebi pa mi reče: “Idi opet i pozovi ga da se zajedno utešimo, i zatim ustanemo“. Po zapovesti starčevoj ja brzo otidoh u njegovu keliju i došavši pred nju opet oslušnuh i, — o! čudesne li blagodati tvoje, Hriste, koju daješ onima koji Te se boje! — čuh ga opet gde uznosi plač i ridanja veća nego prethodna. Zakucavši najzad rukom na vrata, on iziđe sav bogonošen (olos theoforumenos); lice mu beše svetlo, a obrazi pokvašeni suzama. I pre toga ovaj dobroplačni podvižnik imađaše blagodatni dar suza, mada delimično i površno; sada pak, i zbog mnogih trudova svojih i zbog besprekoslovnog poslušanja, a još uz to i zbog usiljenog posta cele sedmice naišla je na njega blagodat Presvetoga Duha i darovala mu ovaj bogati dar, tako da on nije samo tiho plakao nego i glasno ridao. I pošto on ubrisa lice svoje maramicom, otidosmo starcu i, sevši za trpezu, ja i starac uzesmo nešto od postavljenih jela, da bi prirodu tela malo potkrepili. Međutim, on ništa ne uze. Jer on beše zasićen ne hlebom, kako je rečeno (sr. Mt. 4,4), već od dara i blagodati ovih suza.

Od toga vremena on zamoli starca da načini sebi keliju na udaljenosti od nas oko jednu stadiju u blizini reke, da bi tako i ribe lovio i donosio starcu. Jer i ovaj starac imađaše slab stomak kao i onaj napredspomenuti. Došavši na ovo novo mesto i našavši pustinju i samoću koju je želeo, ovaj dobroplačni podvižnik dodavao je sada podvig na podvig i sticao sve veći i veći dar suza. Kolike li je zaista potoke suza prolio ovaj svetitelj, sklon umiljenju više nego iko drugi, i razgovarajući u molitvi sam sa samim Bogom i ne budući ni od koga uznemiravan! Jer ako molitveno tihovanje u samoći (isihia) donosi pokajnički plač (penthos), kao što nas uče božanski Oci, plač sa svoje strane krštava čoveka i čini ga bezgrešnim. Zar je potrebno uopšte i govoriti kakve i kolike se on udostoji duhovne trapeze od suza i raznovrsne blagodati Duha? Um je naš u nedoumici i jezik u nemogućnosti da izloži i ispriča neizrecive stvari, no to znaju iz sopstvenog iskustva iskusni i podvižnički ljudi, makar mi i ne mogli da sve to jezikom iskažemo. Mislite li pak da je on, tamo živeći i ribe loveći, jeo nešto i sam od njih? Ne, nikako; nego mu je izuzetno posao bio da lovi ribe i da ih donosi svome starcu i ocu u Gospodu, pošto starac beše bolestan; a on sam upotrebljavao samo običnu hranu.

Dok smo mi tako živeli, javi nam jednoga dana pismom upravnik grada Skopela, da se Agarjani spremaju da dođu ovde u lov na divlje životinje, te da bi trebalo jedno od dvoga da učinimo: ili da se sklonimo u kulu sa monasima i tamo ostanemo, ili da se udaljimo iz toga mesta. To vam savetujem, pisaše upravnik, starajući se za vašu korist i spokojstvo. Čuvši za takvu nemilu vest mi se velikom žalošću ispunismo; suze su nam navirale na oči, jer je trebalo da napustimo našu omiljenu pustinju. Zbog dugovremene naviknutosti na samoću (a to znaju oni koji su je okusili), beše nam nemoguće da se nastanimo zajedno sa monasima u manastirskoj kuli, te zato i protiv volje napustismo Paroriju i vratismo se opet u Zagoru. Našavši naše pređašnje kelije u Mokri, nastanismo se u njima: starac naš prepodobni Ilarion i ja s njim na jednom mestu, a prepodobni Romilo malo dalje od nas na drugom mestu. Mislim da je to učinio, da bi imao neprekidni podvig plača, jer usamljenost, kada biva s razumnošću i s uzvišenijim božanskim ciljem, postaje roditeljplača. To najjasnije pokazuje i prepodobni Roman o kome je ovde reč. Kolikogod sam puta k njemu odlazio poslom, po zapovesti starčevoj, došavši pred keliju ja sam ga uvek čuo kako rida i plače. Ovde on ne prožive s nama dugo vremena, jer se stalno sećao naše Parorije, i željan pustinjačke usamljenosti on napusti ubrzo Zagoru i otide u Paroriju, ne plašeći se tamošnjih opasnosti. Jer ljubav prema pustinji učini da on prezre i telesnu opasnost koja mu je tamo pretila.

Došavši tamo on zađe duboko u planinu, i sagradi sebi kolibu, u kojoj se udostoji i velike shimne, pri kojoj dobi ime Romilo. Tu je proveo pet godina odvojen od svakog opštenja s ljudima, osim što je katkad po potrebi dolazio u manastir svetog Sinaita. Ali ko može da iskaže njegove suze i njegov plač za sve to vreme, ili njegove borbe s demonima i njihova zastrašivanja koja je pretrpeo, kao što nam je sam pričao. Jer nam je blaženi govorio da van pomoći Božje niko koji nosi telo ne može se boriti sa demonima. “Već od samog početka, govoraše on nama, čim sam zašao u planinu, mnoga su mi priviđenja i zastrašenja pričinjavali demoni iz zavisti, eda bi me na neki način obmanuli i naveli da otidem otuda. Nekad su mi pokazivali svetiljke, nekad munje i gromove, nekad stvarali silnu buku, a ponekad i zajedničko podvriskivanje ljudsko, pri čemu su još i planinske gudure odjekivale dvostrukim podvriskivanjem, tako da bih ja pomislio da i samo drveće ispušta glasove iz sebe. No ja se imenom Gospodnjim protivljah njima, kao što veli Sv. Pismo (Ps. 117, 10-12), i sva njihova zastrašivanja smatrah za dečije igračke.

Međutim potomci Agarini mnogo puta u ovu goru dolažahu i opkoljavahu manastirsku kulu gađajući monahe strelama sa zemlje, a već su im bili zarobili svu stoku koju imađahu. Uplašeni od toga, monasi napustiše kulu, pošto je prethodno zapališe. Tada je i ovaj dobri Romilo i protiv svoje volje morao da napusti pustinju i da se vrati u Zagoru. Tamo je on opet sagradio sebi kolibu u jednom pustom mestu. No ošpti vrag našeg spasenja poseja u srca monaha, koji življahu u blizini, zavist prema ovom prepodobnom. Osetivši zavist njihovu svetitelj odmah napusti taj kraj i otide u Svetu Goru Atonsku. Tamo on nađe mnoge svete monahe podvižnike, i osobito monahe iz svog naroda, koje on uputi na put spasenja. K njemu su tada počeli dolaziti mnogi monasi, i to ne samo otšelnici, nego i oni iz opštežića, jer je njegova reč imala posebnu blagodat, pošto je bio iskusan u monaškom životu od same mladosti i imao dar da privuče na put spasenja one koji se sa verom pokaju. Zbog tog dolaženja k njemu mnogih monaha, dešavalo se da je negodovao, jer je želeo da mirno živi i da u samoći opšti sa Bogom. Toga radi on je često prelazio sa mesta na mesto izbegavajući metež i bežeći od ljudske slave. Promenivši tako i u Svetoj Gori mnogo mesta, on na kraju dođe na brdo blizu Svete i Velike Lavre, koja se gora zvaše Melana. Tamo ga nađoh i ja ubogi Grigorije — veli pisac žitija, — koji dođoh iz Zagore, baš u vreme kada je prepodobni podizao sebi keliju za obitalište. Njemu se ja onda sa smirenjen podčinih kao duhovnom ocu.

U to vreme beše velika glad u tom kraju, i strahovito oskuđevasmo u hrani. U ovo vreme prep. Romilo još ne dobijaše pomoć od Svete Lavre, koju drugi nazivahu “brataštvom“ (abelfaton), jer je prepodobni nedavno bio došao na to mesto i beše mnogima nepoznat, nepoznat ne po krajnjoj prostoti i siromaštvu, nego po vrlinama koje imađaše. Zbog te oskudice on posla neke da traže tamo-amo po Svetoj Gori, što za hranu. No oni se vratiše ne našavši ništa što nam je bilo potrebno. Videći to ja, sav ispunjen skrušenosti i stida, rekoh prepodobnome: “Teško meni nesretnome, oče, što dođoh tvojoj prepodobnosti u vreme najveće oskudice, pa je i sam činim još većom“. Na to mi on strogo odgovori. “Teško tvome neverju, jadniče. Ja od sve duše nepokolebljivo verujem Gospodu našem Isusu Hristu da nas neće ostaviti nezbrinute i lišene onoga što nam je najnužnije za telo“. Tako je ovaj nepokolebljivi podvižnik vere izobličio moje maloverje, a Bog i učini po veri vernog sluge svoga. Naime, posle dva dana, posla on mene u manastir kod jednog njegovog poznanika radi nekog posla. Kada ja stigoh u manastir i dok očekivah dotičnog monaha, dođe preda me jedan gubavi siromah i reče mi: “Kao što vidim, brate, ti si tek sada došao ovde“. Kada zatim on doznade od mene podrobnije o nama, čuvši da živim sa nekim starcem gore na brdu Melani, reče mi opet: “Da slučajno ne oskuđevate u hlebu?“ Videći da je on veoma siromašan i gubav ja mu rekoh: “Gde ti tako siromašan i bolestan nađe hlebove“? On mi reče: “Veruj mi, ja dođoh ovde da ištem malo svežega hleba, jer suvih hlebova imam i više no što mi treba“. Pošto mu ja zatražih od tih hlebova, on ode i donese mi punu torbu, koju ja uzeh i trčeći uziđoh na goru k prepodobnome. I objasnih mu da hlebove dobih od jednog siromaha i gubavca. Tada starac podiže ruke k nebu, i uzviknu: “Hvala ti, Bože, što si nam, ne od bogatih nego od siromašnih, pokazao milosti Tvoje, da izobličiš maloverje naše“. Iskoristivši tu zgodnu priliku, on me kao otac pouči i ukori za maloverje moje i tvrdičluk.

Prepodobni Romilo imađaše veliku veru u Boga i svima podjednako otvaraše svoje milostivo srce; i to ne samo ljudima, nego i pticama i bubama i zverima. Pored mnogih svojih bogougodnih dela, starac činjaše i ovo: Ako bi neko od monaha u Svetoj Gori zidao sebi keliju, i obratio se starcu za pomoć, on je slao mene sa ovakvim uputstvom: “U toku noći sve što najbolje imaš od jela ti skuvaj, jer dotični otac ima potrebu u nama da mu dođemo i pomognemo u podizanju kelije“. Ja postupah po tome. I ujutro, uzevši hleb i vino i skuvano jelo i voće mi odlažasmo zajedno k ocu koji nas je bio pozvao. Tada je svaki mogao videti kako ovaj prepodobni, kao neki mladić, radi zajedno sa drugima, i to sve do večera, kada smo se umorni od truda vraćali u svoju keliju.

Starac je bio neumoran u poukama. K njemu su počeli dolaziti monasi Svete Gore radi pouke. Jer kao što magnet privlači k sebi gvožđe, tako i reč njegova i prijatna beseda privlačaše duše ljudske; i od tih njegovih pouka sledila je i učenicima njegovim ne mala korist duševna. Ko god je imao bilo kakvu strast duševnu, posle razgovora sa njim brzo se isceljivao. Često sam viđao mnoge od onih koji su mu dolazili snuždeni, suvi, grubi, kako su, posle njegove umilne i blagodatne pouke odlazili svetloga lica i radosne duše. Evo neke od starčevih pouka.

“Braćo moja i oci, govoraše starac, čuvajmo savest svoju čistu prema bližnjima našim; čuvajmo srce svoje čisto od nečistih pomisli, koje obično prljaju jadnu dušu. To pak nećemo uspeti da steknemo ako ne držimo u prirodnom stanju tri dela duše naše: um, volju i osećanje. Ovo troje Sveblagi Bog je stavio u ljudsku dušu kao utvrđenja, da bi čovek, služeći se njima prirodno i kako je Bogu ugodno, mirno i bestrasno provodio svoj život; kao što su nas i Sveti Oci naši, svojim bogomudrim učenjem i još više svojim bogougodnim životom, tome naučili. Gnev uma tvog neka ti bude jedino protiv zmije ( = đavola), zbog koje si i pao u početku. Volja tvoja neka se svecela usmeri ka Bogu, ne na nešto drugo obmanljivo i prevarljivo. Um tvoj neka stoji iznad svega, i neka ono što je bolje ne biva podčinjeno onome što je gore. Kada dakle volju i gnev naoružamo protiv duhovnih neprijatelja naših, tj. protiv demona i strasti, i protiv svih koji se protive našem spasenju, onda mi taj deo duše i držimo u njegovom prirodnom stanju, jer tada upravo možemo da ljubimo Boga iz sve duše svoje i bližnjega svoga. Kada pak održavamo osećajni deo duše u prirodnom stanju, kako nam ga je dao Bog, tada želimo večna blaga koja oko ne vide, i uho ne ču, i na srce čoveku ne dođe, koja blaga Bog ugotovi onima koji Ga ljube (1 Kor. 2,9), radi kojih dobara sa radošću podnosimo svaki trud tela i duše tvoreći vrline, kao što su: post, bdenje, siromaštvoljublje, čistotu tela, neprekidnu molitvu; jednom rečju: danonoćno tvoreći sve ono što doprinosi spasenju duše. Kada pak volju svoju upotrebljavamo protivprirodno, onda se, kao što veli Sv. Pismo, ponašamo kao nerazumne životinje, (sr. Psal. 48,13). Onda želimo zemaljske i propadljive stvari: uživanje, slavu, zlato, srebro, nečistotu, i tome slično. Um pak, dat nam je od Boga da vlada i nadzirava nad svim. Ako on čuva dani nam od Boga dar (harisma) bogolikosti i bogopodobnosti, onda čovek provodi svoj život u neprestanom razmišljanju o dobru; peva Bogu i moli se; izučava i čita zakon Gospodnji, i u tom zakonu nalazi mu se volja dan i noć (sr. Ps. 1,2). Ako li pak čovek um svoj odvrati od dobra, onda se ispunjuje strahovitim bezumljem. Tada čovekom ovlada: mnogogovorljivost, klevetanje, sramne reči, i svako drugo grešno delo, makar se njemu po neosetljivosti i činilo da on hodi bezgrešno. Ko dakle ta tri dela duše, kao što rekosmo, ima u prirodnom stanju (kata fisin), taj je stekao čistu i zdravu savest, koja mu kao prirodni zakon dat čoveku još od početka, ukazuje na dobro i zlo, i savetuje mu da se drži dobra, a da zlo izbegava. Zato što smo mi ljudi razumna i i sa slobodnom voljom bića, bićemo za dobro nagrađeni, a za zlo pravedno osuđeni“.

Još sveti starac govoraše monasima: “Kad odete u keliju nekog svog prijatelja (monaha) i nađete vrata otvorena, nemojte odmah ulaziti, nego po običaju prvo zakucajte spolja, pa kada vas domaćin pozove onda uđite. Kad pak uđete i sednete nemojte gledati levo i desno želeći da doznate šta ima u keliji, nego oborivši glavu i oči k zemlji, razgovarajte sa domaćinom. Ako li u keliji vidite neku zabelešku gde leži, nemojte je uzeti da čitate, bilo da je domaćin prisutan ili otsutan, jer je to nevaspitanje i nesavesnost. Isto tako, ako vidite tamo knjigu gde leži, nemojte je sami odmah otvarati, nego pitajte prvo onoga kome pripada, pa ako on dozvoli onda je otvorite. A ako želiš da još bolje postupiš, onda nemoj uopšte ni da pitaš da je otvoriš, osim ako ti sam domaćin to ne kaže. Ako ti prijatelj poveri kesu sa zlatom ili srebrom da mu pričuvaš, ne pokušavaj da je otvoriš i vidiš koliko novca ima, niti zavlači ruku svoju unutra da se dotakneš onoga što je unutra, jer, to je nevaspitanje i štetno je po dušu, jer od toga dolazimo i do krađe. Ako nađete neku stvar vašeg bližnjeg izgubljenu u manastiru ili na putu, ili čak u pustom mestu, nemojte to zadržati za svoju upotrebu, nego je odmah predajte njenom vlasniku, inače će se u času smrti to smatrati kao krađa“.

Jedanput me sveti starac moj posla jednome starcu da zaištem od njega knjigu i donesem mu. Ja odoh, dobih knjigu, i pri povratku umoran sedoh, otvorih knjigu i odmah nađoh mesto koje je i moj starac hteo da pročita. Pošto pročitah to mesto, ja zatvorih knjigu i donesoh je starcu. Uzevši je u ruke on je otvori i prevrtaše je tamo-amo da nađe ono mesto, ali ga ne mogaše naći. Tada mu ja rekoh: “Koje mesto tražiš, oče, u toj knjizi?“ Kada doznadoh od njega da je to baš ono koje ja usput bejah našao i pročitao, rekoh mu: “Ako mi dozvoliš, ja ću ga naći“. A on mi reče: “Pokaži“. Uzevši knjigu ja u njoj nađoh ono mesto koje je on hteo pročitati, i pokazah mu ga. Na to me on strogo pogleda, pa mi reče: “Otkuda ti znaš da se to mesto nalazi u toj knjizi?“ Već od samog pogleda svetog starca ja shvatih svoj prestup i padoh pred noge njegove tražeći oproštaj, i ispovedih ocu kako mi se to desilo. On me za to poče grditi, govoreći: “Kako si se, nesrećniče, usudio da otvoriš moju kelijicu i moj sanduk i da pogledaš ono što se tamo nalazi? Odlazi od mene; ja neću da imam takvog učenika koji sleduje svojim pomislima, a ne sleduje za mojom voljom“. Ležeći prostrt pred njegovim nogama i govoreći mu: “Oprosti mi“! on mi jedva dade oproštaj, i to ne bez epitimije: da ispunim veliko pravilo. Tako je on znao da vodi brigu o sebi potčinjenima i da se na mnogo načina stara o spasenju svojih poslušnika.

A učeniku, koga je neki starac slao svetom Romilu na pouku, on je govorio: “Brate moj ljubljeni, put kojim si pošao apostolski je put. Kakvu su dakle apostoli imali pobožnost i poštovanje prema Gospodu i Bogu našem Isusu Hristu, to i svaki od nas treba da ima prema svome duhovnom ocu, odričući se jednom za svagda svoje volje, kao što nas je sam Gospod naučio: “Siđoh s neba, ne da činim volju svoju, nego volju Oca koji me posla“ (Jn. 6,38). Naučeni od Njega apostoli mu nisu odgovarali, niti protivurečili; nisu išli za svojom voljom i mislima, nego su se pokoravali zapovesti i volji Učiteljevoj, te su zato s pravom čuli od Njega one reči: “Gde sam ja onde i sluga moj neka bude“ (Jn. 12,26). I zaista, oni se nisu prevarili u svojoj nadi. Zato ti mogu reći sa smelošću da i svaki od nas, koji pametno pretrpi otsecanje svoje volje, i podnosi sa smirenjem i samoukoravanjem i neprotivrečenjem grdnje i karanja svoga duhovnog oca, ne osuđujući ga ni najmanje, — biće uvenčan sa svetim apostolima i radovaće se u Hristu u beskonačne vekove“.

Ispričaćemo ovde još jedan koristan za dušu događaj. Beše neki starac, koji življaše ispod nas na udaljenosti od jedne stadije, i koji još imađaše strast gnjeva, mada beše borac i revnostan podvižnik. Nije se tome čuditi. Taj starac imađaše učenika, poslušnog u svemu i gotovog na poslušanje i služenje starcu, ali ne mogaše podnositi strogost starčevu, i zato htede mnogo puta da pobegne od starca. Kada je starac primećivao brata da ima takve misli, uzimao ga je i dolazio je s njim prep. Romilu. A ovaj, po moći danoj mu od Boga za poučavanje i utvrđivanje iskušavanih od dobromrzca vraga, činio je to uvek, izdvajajući svakoga od njih nasamo, davao je potrebne savete i pouke, i time im davao sveoružje Božje za pobedu nad đavolom. Starcu on govoraše. “Ne treba, oče i brate u Gospodu, da tako strogo i grubo postupaš sa bratom, nego u strogosti da pokazuješ i krotost i snishodljivost“, i još mnogo takvih reči. Slušajući ga onaj starac mu obećavaše da će se držati njegovih saveta, no pobeđivan od prirode opet se vraćao na istu strogost. Tako isto savetovaše on i mladića kao što treba. I govoraše mu: “Nemoj da se usuđuješ da napustiš ovoga starca, da te ne bi snašlo veće iskušenje. Jer oni koji otstupaju od podčinjavanja, padaju u prelest vražiju. Uostalom, uskoro ćeš ili ti ili starac umreti, i onda će ti propasti svi tvoji podvizi. Ako li do kraja ostaneš uz starca, bićeš uvenčan sa mučenicima, i sa anđelima ćeš likovati, radujući se s njima u beskrajne vekove“. Saslušavši to učenik je odlazio radujući se i obećavajući da će ostati uz starca, što se stvarno i zbilo.

Ovaj mladi brat imađaše poslušanje od svog duhovnog oca da triput nedeljno: utorkom, četvrtkom i subotom, pomaže bratiji pri mešenju hleba. Radi toga je on odlazio u manastir, i po izvršenom poslušanju vraćao se i donosio starcu sveže hlebove. Ovoga puta mladi brat ode na Veliku Sredu uveče, da bi pomogao mešenju hleba na Veliki Četvrtak ujutru. Beše uz to dobio i blagoslov od svoga starca, da ostane i na Božanskoj Liturgiji do kraja i da se pričesti božanskim tajnama, pa da se onda vrati. Kako je starac naredio tako je i bilo. Pošto se svrši Božanska Liturgija i brat se pričesti božanskim tajnama, pođe on u hlebarnicu da po običaju uzme hlebove. Dok on tražaše hlebove, njega odjednom spopade silna vatra, od koje on i skonča istoga časa. Oci manastirski uzeše ga, opevaše i uskoro sa čašću pogreboše. Doznavši za to, starac stade silno plakati i ridati. I sve tako do same smrti svoje. I kao starac svetog Akakija iz Lestvice, on govoraše: “Oprostite mi, jer ja izvrših ubistvo“. Neispitani su sudovi Božji u primeru spasenja ove dvojice. Jer onaj brat, pošto se pričesti božanskim tajnama, otide odmah ka Gospodu u onaj svečasni i veliki dan; a starac do same smrti ne prestade plakati, tako da mu je posle grob odavao neki blagouhani miris.

Pošto prepodobnom Romilu dolažaše sve više i više monaha, željnih saveta i pouke, sveti starac se poče žalostiti i negodovati, jer su ga ometali u njegovom duhovnom stajanju pred Bogom. Zato jednog dana on mi reče: “Brate, otidi u podnožje Atosa sa severne strane i razgledaj dobro, ne bi li našao neko ravno mesto da tamo načinimo sebi obitalište, i tako se oslobodim posetilaca, koji mi, kao što vidiš, ne daju mira“. Ja otidoh i, pošto dobro razmotrih, nađoh mesto pogodno za podizanje kelija, koje imađaše i jedan izvor u blizini sa vrlo čistom vodom. Ubrzo zatim mi pređosmo tamo i na brzinu podigosmo keliju uz pomoć neke braće koja su bila iskusna u tome poslu. Nastanivši se tamo, starac neko vreme molitveno tihovaše u samoći. Ali ljudi opet uskoro doznaše za njegovo obitalište i stadoše opet dolaziti k njemu. Po onoj reči Spasovoj: “Ne može se grad sakriti kad na gori stoji“. (Mt. 5,14). Jer gora i jeste velika visina vrlina, sa koje sijaju poput svetlosti oni koji su se uspeli na tu visinu. Tako se i na prep. Romilu ispuni ona reč, koja kaže: “Koliko neko izbegava slavu ljudsku, utoliko sama slava ide za njim“.

Ne prođe zatim mnogo vremena a Agarjani ubiše onog najhrišćanskijeg vladara, despota Uglješu, što izazva veliki metež i strahom ispuni sve monahe u Svetoj Gori, osobito one usamljene i one koji u pustim mestima življahu. Zbog toga su mnogi otšelnici tada napustili Svetu Goru. Potstreknut od njih i sveti Romilo napusti Svetu Goru i ode u nepoznato mesto, zvano Avlona. No i ovde se ovom pravedniku ne ostvari željeni cilj. Jer ukoliko je on više želeo da svetlost svoga življenja u Bogu sakrije pod sud smirenoumlja, utoliko ga je Bog stavljao na veći svetnjak da svetli svima (sr. Mt. 5,16). Jer je rečeno “Neka se svetli videlo vaše pred ljudima, da vide vaša dobra dela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt. 5, 16). I tamo počeše k njemu dolaziti mnogi žitelji toga kraja i od monaha i od mirjana, želeći da čuju njegove reči, pošto behu kao ovce bez pastira (sr. Mt. 9,36).

Živeći u tom mestu,Svetom Romilu dođe pomisao da ode odatle. Međutim on ne htede da se odmah povede za sopstvenom pomišlju, dok ne zapita nekog drugog starca i preko njega dozna volju Božju. Pošto doznade za jednog od svetogorskih staraca u Carigradu, u kojega imađaše poverenje i duhovnu ljubav, on posla k njemu jednog od svojih učenika sa pismom, u kome pisaše: “Pošto mi, sveti oče, pomisao ne da da ostanem ovde, nego mi veli ili da se vratim u Svetu Goru, ili da idem drugde, od toga dvoga, kuda mi to zapovedaš da odem? Molim te da mi odgovoriš, jer te sa verom pitam“. Primivši pismo i pročitavši ga, dotični starac mu odgovori ovako: “Pošto si me zapitao sa verom, čini mi se da je bolje da odeš na neko drugo mesto, gde te Bog uputi, a ne u Svetu Goru“.

Dobivši takav savet od starca, sveti Romilo ode iz Avlone i sa svojim učenicima dođe u Srbiju, u mesto zvano Ravanica, gde beše manastir Presvete Vladičice naše Bogorodice, blizu kojeg se i nastani. Ne proživevši tamo mnogo vremena, ovaj prepodobni ostavi zemlju i zemaljsko i ode u nebeska naselja, predajući svoju blaženu dušu u ruke Božje. Njegov grob u koji ga pogreboše, odavaše veliki blagouhani miris.

Pisac ovog Žitija veli: Bogoljubiva i spasonosna dela svetog Romila, od početka njegovog udaljenja iz sujetnog sveta pa do odlaska sa Svete Gore ja, bedni i nedostojni njegov učenik, po svojoj moći opisah radi koristi čitalaca. Dela pak i čudesa njegova posle blaženog mu upokojenja videli su lično ljudi bogoljubivi i istinoljubivi, koji su odlazili na njegov grob. Oni sami tvrde da su videli gde on, po sili koju mu je Bog dao, izgoni demone iz ljudi; kroz povraćanje vadi zmije iz utrobe njihove; hrome isceljuje, i slepima vraća očni vid. Jednom rečju: blagodat da isceljuje svaku bolest i svaku strast on je dobio od Boga, Kome je za života toliko ugodio. Jer tako Gospod proslavlja one koji Mu iz sve duše služe i slave Ga.

Ali, o, Oče otaca, ukrase podvižnika, nadahnitelju monaha i najlepši plode pustinje; vrhunče molitvenog samovanja i veliki podvižniče plača; vidioče božanskih stvari i veliki čudotvorče, moli se svagda kao najistinskiji sluga i prijatelj Božji za sav hristomeniti narod, i za ovo tvoje stado gde se nalaze tvoje česne mošti; za sve one koji žive ovde i za sve koji služe oko tvog božanstvenog Kivota. Još se moli, preklinjem te, za mene tvog nedostojnog slugu; i ako sam te kao čovek u nečemu ožalostio, oprosti mi, i snishodljiv budi kao podražavalac Čovekoljubivog i milostivog Boga. Još se moli i za sve one koji su telesno služili tvoje veličanstvo, eda bi tvojim posredovanjem i bogoprijatnim molitvama našli milost i blagonaklonost u Hrista Boga našeg, Kojemu priliči svaka slava, čast i poklonjenje, sa bespočetnim Njegovim Ocem i Presvetim i Blagim i Životvornim Njegovim Duhom, sada i uvek i u vekove vekova, amin.

SVETI ROMILO MOLI BOGA ZA NAS !!!